Nebo i zemlja bijahu stvoreni: more se talasalo među obalama, a ribe se igrale u njemu; u zraku su pjevale ptice na krilima, a zemljom vrvjele životinje.

U to vrijeme postanka svijeta svaka je vila imala svoj zadatak: Zvončica je pripremala utoćište za izgubljenu djecu u Nigdjezemskoj, Fata je čuvala ljude od zlih duhova, Kosjenka je bojala biljke, a Pana je bila zadužena za svijet gljiva. Trebalo je dobro znati sačuvati svaku vrstu gljiva. Kao i danas gljive su bile vrlo raznolike. Plijenile su svojim izgledom, ispunjavale su i proljepšavale svaku šumu. Kao što postoji najljepše cvijeće, najljepše drveće, najljepši ljudi, tako je postojala i najljepša gljiva: muhara. Svatko tko bere cvijeće, uvijek ubere najljepše, pa je tako i u šumi svatko želio ubrati najljepšu gljivu. Muhara je izdaleka svojom prekrasnom crvenom kapom s bijelim točkicama bila upadljiva svakom stvorenju: ljubiteljima gljiva, slučajnim prolaznicima, velikim i malim životinjama. A kako je samo bila ukusna ... Svatko bi ju u slast pojeo. Tko ju je jednom okusio, nije je se mogao zasititi. Muhare su naočigled nestajale. Što učiniti? Pana je bila bespomoćna, pa je zatražila pomoć od boga šume – Pana. Odlučeno je: Tko ubere muharu bez odobrenja Pana, bit će kažnjen i protjeran u šumske močvare. Prošlo je neko vrijeme, ljudi je bilo sve manje, šumskih životinja je bilo sve manje , muhara je bilo sve manje , a u močvarama se slavilo i pjevalo. Kazna očito nije bila dovoljno snažna da zaštiti muharu. Pan se naljutio na Panu: „Zašto si je stvorila tako lijepom? Mogla je biti obična i neugledna, a jednako ukusna i za sve bi je bilo dovoljno. Njena ju ljepota kažnjava“. Pana se također razljutila: „Gljive su već bile stvorene kada sam ja dobila zadatak da ih čuvam“. Složili su se u tome da zajedno moraju smisliti nešto pametno. Ako ih kazna nije naučila da ne diraju gljivu, već i u kazni uživaju, onda će ih gljiva sama podučiti!“ U potpunoj tišini, u mrkloj noći Pana je obišla svaku muharu i obavila svoj tajni zadatak. Ujutro je prišla prvoj budnoj ptici i šapnula joj: „Muhare su postale otrovne.“ Ptica je letjela šumom i pjevala: „Muhare su postale otrovne, muhare su postale otrovne, muhare su postale otrovne....“ Tko ju nije saslušao, a ubrao je i okusio muharu, pao je i nije se probudio.

Još dan danas muhare su ukras šumama, mame nas ali mi koji smo čuli ovu legendu nećemo se dati zavesti.

                                                                                                                                                Eleonora De Lai