Bližio se kraj mjeseca lipnja. Vrijeme je bilo lijepo, nebo bez oblaka, a skore srpanjske žege već su se osjećale u zraku. Te se subote djed spremao u šumu sakupljati ogrjev za zimu. Djedu je to bio omiljen posao. Na sreću, selo je bilo u blizini šume pa ogrjeva nikad ne bi manjkalo. Zaputio se isprva putem, a kad je zašao dublje u šumu, nastavio je prečicom. Kroz zeleno lišće bukove šume povremeno bi ugledao poveću stijenu na uzvisini. Mještani su tu stijenu oduvijek nazivali Velika Peć, a djedu je ona služila kao orijentir. U njezinoj blizini teren je bio dosta strm s odronima kamenih gromada. Često su se tu zadržavale divlje svinje koristeći se gromadama kao zaklonom. Početkom ljeta ženke još uvijek paze na svoju mladunčad, pa ih se tada trebalo posebno kloniti. Zbog tih su razloga ostali žitelji sela izbjegavali šire područje oko Velike Peći, tako da je djed u kratko vrijeme znao sakupiti veće količine drva za ogrjev. Bio je djed uvijek na oprezu, ali za ono što će doživjeti te sparne subote ništa ga nije moglo pripremiti. Kako se sve više penjao stazom prema stijeni, u zraku se osjećala sve veća sparina. Odjeća mu je bila natopljena znojem, a nigdje niti daška vjetra. Zastao je na jednoj kosini da se odmori i osluhne da slučajno ne začuje roktanje svinja. Svuda oko njega vladala je sveopća tišina. Nije ju remetilo niti cvrkutanje ptica, niti šuštanje lišća- kao da je sve zastalo u iščekivanju. Budući da je već bio dosta visoko, s te kosine djed je imao lijepi pogled na vrhunce mladoga drveća ispod sebe. Htio je krenuti dalje, no začuo je šum- kao da dolazi jak vjetar. Djed je bio iznenađen. Oko njega je zrak još uvijek mirovao, a šum kao da je dolazio sve bliže. Nije odmah mogao pojmiti ono što je potom ugledao. Mlado drveće koje je promatrao s uzvisine povijalo je grane proizvodeći šum koji je maločas djed čuo. Izgledalo je kao da kroz drveće prolazi nevidljivi div, krećući se baš u smjeru kosine na kojoj je djed stajao. No djed nije imao namjeru čekati. Zabrzao je kosinom više se ne okrećući. Žurio je i posrtao šumom sve dok se nije našao na vrhu. Vrhom su se prostirali proplanci prepuni mirisnog cvijeća i šarenih leptira. Tu je konačno djed zastao da povrati dah. Oslušnuo je i začuo ptičji pjev, te zujanje raznovrsnih buba. To ga je donekle smirilo, no još se uvijek bojao da ne začuje onaj šum pred kojim je pobjegao. Djed je sjeo na travu razmišljajući o nemilom događaju. Otpočinuvši krenuo je u selo duljim, zaobilaznim stazama. Čim dalje od Velike Peći. Godinama poslije, pričajući o tome još uvijek nije mogao sam sebi objasniti što se tog sparnog dana događalo u šumi.

Jasminka Pečevski