SUZOTHORN WEILLENDILL
(roman u nastavcima)
Vjerojatno je razumljivo da hobitima kuće nisu naličile na kuće u kakvima su živjeli ljudi, valjda zbog toga što su ljudi nanijeli nepravdu legendarnom svijetu hobita, svestranim patuljcima, te miroljubivim vilenjacima iz Rosne Šume.
Kuće su im naličile na hodnike u brežuljku sa mnogo, mnogo prostorija, dok su izvana brežuljci imali vrata.
Suzothorn je imao otvor na brežuljku kao vrata sa zlatnim okvirom (štokom), sa srebrom ispisanim imenom na sredini vratiju:
„Suzothorn Weillendill“
Bijaše to jednog jutra, posve običnog, ali i neobičnog za (hobita) Suzothorna, jer za njega svako jutro provedeno u njegovom rodnom selu Fallanthornu bijaše svježe i bistro kao i potoci što teku pokraj njegove kuće.
Probudivši se u svom krevetu poslije duge, hladne i bijele zime ustao je iz svog malog krevetića, ne većeg od pola lopate i izašao udahnuti svježeg zraka .
Ugledavši bistrinu potoka Srebrotoka, poželio se odmah umiti i osvježiti u njegovoj hladnoj vodi. Umivao se u bistrom potoku, što je izvirao iz visokog gorja na početku vijugavog klanca na izlazu iz Oreandrilla, kraljevstva vilenjaka, te je opazio jezero čišće i bistrije nego što je ikad postojalo i proplanke, koje je prepoznao po zelenim jasenima i raznobojnom cvijeću: divljoj ruži, narcisi, ivančicama, tulipanima, djetelini, tratinčicama, a opazio je i žitnice, rascvjetane voćke u voćnjacima, od kojih su neke čak već i imale plodove, te vrtove pune začina i čajeva.
Toliko se zanio promatranjem okolnih jezera , potoka i slapova, slušao je šumorenje jasena i borova , pogledom je pratio kukce i razne ptice što lijetahu nad njime, da je umah zaboravio na glad koju je osjećao kad je ustao iz kreveta. Iako je bio pun entuzijazma, elegancije i prilagodljivosti...
..... nastavlja se.......................
Leonard De Lai
