Ti bi se htio popeti do zvijezda
I zasjati modrim sjajem u tihoj noći.
Htio bi da budeš srebren izvor
Do kog će samo žedne srne doći.
Al¨ ti si jedna nedopjevana pjesma,
Koja svoju sreću izlijeva iz tuge.
...Jedna tiha, šumovita rijeka,
Koja svoju dušu prelijeva u druge.
Ti sam za njih bit ćeš sjena,
Koju će Sunce ćutke baciti za kamen,
Da bi te zatim uzibala pjena,
Da bukneš ko jedan još neviđen plamen.
Plamen, što bukti i nalijeva nade drugim
Za tebe će biti samo dim,
Al¨ ljudi će dalje voćke da sade
I ti ćeš opet pjevati o njim¨!
I opet bit ćeš i sjena i plamen
U vječnost ćeš uzidat svoj svijet
Ostavivši njima veličanstven znamen
Sa skromnim ćeš cvijetom na usnama mrijet.
Anica Bukovec
